Hmmm odakle da krenem!?
Rekoh o porodima ću pisati, pa ispisah jedno deset stranica, pa razdvojih na dva poroda, pa umjesto na blog, fino spasih na stik. Ne znam kako da napišem sve što može nekom koristiti i što mi leži na duši, a da ne ugnjavim narod?! A kako da skratim i opišem u kratkim crtama onaj naš užas od porodilišta?! Sad mi prijateljica treba na porod, i ja ne znam šta da joj kažem osim – ja nikad više neću svojom voljom kročiti u porodilište Koševo.
Ukratko – super je dok niste nikom na teretu. Ako vam je prvi put, i imate lagan porod, i još ste pri tom saburli – ostaćete zauvijek ubijeđeni kako je Koševo super. Ukoliko imate najmanji problem, i dođete sa tim najmanjim problemom na Koševo – počećete otkrivati grozote ovog našeg porodilišta.
Porod broj 1: Ja sam bila super neustrašivi junak koji ne zna šta ga čeka, hrabra, puna samopouzdanja, nesvjesna bilo kakvih ne/higijenskih uslova na porodilištu nam, ili nekih problema sa ljekarima, sestrama, kesama, kovertama i sl... Imala sam normalnu trudnoću, i normalan porod. I pri svemu tome, držala stisnute zube... I naredne tri godine bila ubijeđena kako je na Koševu super – jer
- od kupatila nisam ništa ni vidjela (ostala sam toliko kratko da sam kupatilo koristila kući),
- od babica i sestrica nisam ništa ni vidjela (porodila se naveče, zaspala, pomilovala bebu par puta i pokušala podojiti, ali beba je spavala a ja još uvijek nisam skontala da je to od žutice)
- od doktora nisam ništa ni vidjela ni doživjela (jer mi nijedan haman nije trebao, osim onoga koji je došao u toku zadnjih deset minuta poroda, i bio tu dok je zašivao rane od epiziotomije)
- od svega ostalog – ništa nisam vidjela, jer je do pola noći muž bio sa mnom u boksu, (pustili ga jer se potrefilo da nije bilo puno porodilja taj dan..) pa je on vodio računa o svemu...
- a pošto sam bila mirna i tiha (tj. ništa mi nije trebalo od njih jer je muž bio tu!!!), promijenjen mi je čaršaf, okupana beba, nisu od mene uzimane vlažne maramice i pelene za drugu djecu itd...
Porod broj 2: Bio je čisti užas. Greške/propusti ljekara i sestara su se nizale iz jedne u drugu do te mjere da su u meni ostavile takvu traumu koju i dan danas ne mogu da zaboravim niti da im oprostim. Sve što sam očekivala od ljekara i sestara - humanost zapravo – nisam dobila. Šta više....
- većina ljekara ne vjeruju (i uopšte ne uzimaju u obzir) u pacijentičinu vlastitu procjenu termina začeća, već zaključuju na osnovu veličine bebe. Tako da ako je beba nešto sitnija – često se desi da žena dugo prenese preko termina poroda, što dovodi do poznatih problema. Ako je beba krupnija – kao što je kod mene bio slučaj – tjeraju na provociranje poroda ili prijevremeni carski rez. Kažem tjeraju, i gledam u ovo „tjeraju“, jer bih sad rekla da me niko ne može natjerati da uradim nešto što ne želim... Ali ovo je bilo takvo tjeranje, u kojem su me danima (zadnjih 10 dana njihove računice koje sam prešišala preko termina poroda) punili sa onim: „...može dovesti do oštećenja mozga...cerebralna paraliza...ti ćeš biti kriva...potpisati na vlastitu odgovornost da ne želiš da se porodiš (?!)... “ Za razliku od prvog poroda, ovaj dočekah totalno istraumirana, isprepadana, daleko od ikakvog samopouzdanja, izmrcvarena maksimalno jer je ova trudnoća, takođe za razliku od prve bila puna komplikacija.
- Par dana prije poroda, dolazimo muž i ja na jednu od kontrola, i sestra izlazi po mene i kaže : „Gdje ti je kesa?“ A ja ko zadnja tuka kažem : „Nisam ja još donijela stvari, nisam došla na porod, samo pregled.“ A onda nakon minut skontam sve poglede ostalih pacijentica, sestre i svih uostalom koji se tu nađoše... Nije ona mene pitala za TU kesu. Već ONU kesu, sa bombonjerom ili ne znam već šta bi trebalo da bude u toj kesi?!
- Nije se više znalo koji mi ljekar vodi trudnoću – jer sam bila na Koševu non-stop – pa me pregledao kako je ko dolazio na dežuru. A među ljekarima je izražena ta nekakva sujeta, tako da sam čula jedno 6 različitih dijagnoza koje bi počinjale sa onim „ma ko ti je to rekao - nije tako nego ovako“!!!
- Naravno, dobila sam „inducirani porod“. Ne zove se džaba to „Provociranje“
- Bila sam u bolnici na čekanju poroda. Imala sam bolove svake minute, koji su trajali po 45 sekundi. Nakon dva dana, kada je naišla moja doktorica sa početka trudnoće, uhvatila se za glavu i rekla „Ovo je sad hitan carski. “ Hm. Nakon dva dana bila sam toliko iscrpljena da ne bih mogla podnijeti normalan porod, tako kažu. A zapravo su samo čekali da ja donesem pare, i dam „nekome“ ko bi uključio infuziju i porodio me začas. Da crnjak bude veći, muž je sa parama stajao ispred vrata, ne znajući kome da bilo šta ponudi od para, jer je bilo isuviše ljekara koji su me pregledali. Kome od njih?!
Pripreme za carski:
o Klistiranje izgleda ovako: postoji mala sobica sa jednim ginekološkim krevetom, malim lavaboom i česmom na koju je nataknut onaj narandžasti šlauf, obični, najobičniji (za bašte, što bi rekla moja nana). Uradi se klistir jednoj ženi, malo sapere onaj šlauf, pa drugoj ženi... „E meni vala nećete tako, kakva je to higijena!“ „Šta ti pričaš, je li tvoja g... nešto drugačija od ostalih?“
o U istoj sobici prije carskog obavezno depiliranje stomaka, bilo da ima dlakica po trbuhu, bilo da nema. Ženu prije depiliraju za prirodni porod, saperu pod česmom brijač, pa onda sljedeću... Jedan žilet jedan dan. Pa koja je prva ujutro, ima sreće... Ovako je bilo prije 4 godine, kad još nije bilo recesije. Kažu, i danas je tako. Sretna je ona koja ovo ne primjeti u onom behutu...
o Onda pod bolovima odvedu u sobu gdje se porodilja presvlači... Kaže sestra – skini se i obuci ovaj mantil. Dadne mi mantil koji očigledno nije predviđen za porodilje, jer kad se zakopča, stomak viri kroz njega...
o Pitam doktora u posljednjem trzaju prije anestezije „Oprostite, hoćete li mi raditi horizontalni rez?“ Doktor: „j.... te horizontalni rez!“
(Da sad izuzmem priču o osjećanjima i kako mi je bilo nakon prvog normalnog poroda prihvatiti carski, kako mi je bilo doživjeti ovakvu nehigijenu, nekulturu, netoleranciju, nehumanost... Suze su ko klikeri šutke silazili na lice... Zaspah i odoh pod nož doktoru koji me uspava psovkama... Pardon, čula sam i neku sestru koja me je tješila i govorila da će biti sve u redu...)
U intenzivnoj:
o Poslije poroda – čujem ko u bunilu da govore nekom (mom mužu): iskrvarila je puno, treba transfuziju. I ja čekam i čekam, i muž čeka i čeka, ne kontamo da se od nas nešto traži. Kad šipak, traži se, kažu nema krvi za transfuziju. Muž nazove svekrvu, svekrva rođaka, rođak ženu, žena onu med.sestru što stoji kraj mog kreveta – i u roku od sekunde dobijem transfuziju.
o Pitam gdje mi je beba, je li sve u redu (nakon što su me mjesec dana traumirali sa onim „ako bebi šta bude ti ćeš biti kriva...“), kažu „gdje će biti“ a meni samo suze na oči... I muž mi na pameti, kontam, valjda je on negdje ispred i zna gdje je i kako je dijete, ovo je već horor na kvadrat...
o S obzirom da je poslije carskog i da to vjerovatno tako treba (nek kažu one koje su se porađale negdje drugo), 4 žene leže u sobi intenzivne njege, gole golcate pokrivene čaršafom, prljave od joda, krvi, uopšte ne pobrisane nakon operacije. Jedna je ćušnula kesu sestri, pa ju je ova pobrisala vlažnim maramicama po stomaku. Jedna je samo plakala, pa su je non stop psovali. Ja sam zvala muža, muž opet svekrvu, svekrva rođaka, pa su pustili mog muža da uđe u intenzivnu i obriše mi stomak (u jednu ruku infuzija zabodena, u jednu transfuzija, sve da imam snage – fizički je neizvodivo sama se obrisati)
o Za sprečavanje krvarenja stavili su ispod nekakav najlon, i tri uloška – kada bi ko zamolio da se promijeni bilo je „p... ti mat... za šta ti ja služim, da ja mijenjam uloške?! Ustani i mijenjaj sama...“ Prije nego što je došlo do mene da mi se izredaju sa psovkama, zvala sam svog dragog muža, on svekrvu, ona... i onda je muž došao i eto...
o Sutradan su rekli da mi muž donese čaja. Muž donio termosku. Ja zamolila da mi naspu u čašu. Kaže sestra: E šta ti je ovako donio, šta on misli da ja ovdje nemam drugog posla?! Nek ti fino donese onu flašicu na pipu, pa stavi na jastuk i natakni se kad hoćeš da piješ (op.a. ruke još uvijek vezane za onaj stalak sa infuzijom).
Susret s bebom i dojenje:
o Bebu su mi donijeli na jedan sekund prvi dan, dok sam još bila u fazi buđenja iz anestezije. Koga je briga što se nisam još razbudila, vrijeme donošenja beba prvi i jedini put je tad i tad i nema više....
o Ukoliko se želi istrajati na dojenju, potrebno je silaziti sa drugog na prvi sprat i dojiti bebu svako tri sata, ili na prizemlje ukoliko je beba na neonatologiji iz bilo kojeg razloga. Nema lifta. Ako se niste oporavili nakon carskog odmah prvi dan, vući ćete za sobom i kateter i stalak sa infuzijom. Niko vam neće donijeti bebu da je podojite dok ste u intenzivnoj, jer to nije njihov posao.
o Nema broja paketa pelena i vlažnih maramica koje je muž donio u toku 5 dana. Kažu uvijek „potrošili za bebu“. Jumbo paket za jedan dan? Hm.
Možda je moj problem što sam primjećivala, i obraćala pažnju na sve te stvari!? Možda sam trebala biti kao na prvom porodu, da ništa ne gledam?! Možda, ali nisam bila, ovaj put sam jednostavno sve primjećivala...
P.S. Inače ne psujem, niti prenosim tuđe psovke, zato sorry na nekim dijelovima ovog teksta, ali ovo su bile takve situacije koje ne bi bile realno opisane da vam ne dočaram doslovce...
... Znate li šta je:
Molimo sve one koji imaju krvnu grupu AB RH (-) da se jave u Zavod za transfuziologiju u Sarajevu s obzirom da im je hitno potrebna spomenuta krvna grupa.
