Aginicin halvat

Bujrum, bujrum... Ako ko šta pametno nauči od mene, biće bolje i njemu a i meni... Ako vam bude ugodno pročitati nešto od mene - biće dobro i vama, a i meni... A ako vam bude bezveze - gasim blog.

01.11.2010.

Ni nauka nije što je nekad bila...

Eh kad se sjetim onih svojiih ranih školskih dana u kojim ti za svakodnevnu zadaću daju da ispišeš cijelu stranicu slova i sve varijante zbira do 10 po tri sedmice... Dok dobro ne utvrdiš i ne ponoviš... Pa po sto puta u prvom razredu domaće životinje, nabroj, nacrtaj, nabroj, nacrtaj... Nije džaba poslovica ponavljanje je majka života... Sad (u ovom ranom školstvu, ne znam još za kasnije) ova djeca jadna nikad ne ponavljaju... Eno ga tek treći razred (tj.nekadašnji drugi), a već su prešli sve biljke, životinje, svemir, higijenu, svo sabiranje i oduzimanje sa jednačinama i nejednačinama, sva slova, diktate, pismene vježbe, što uključuje  6 lektira.....  Šta će raditi u petom razredu? Što jest jest – koliko je naš sistem bio temeljit ali i spor, toliko je ovaj netemeljit i brz... Očajna sam kad čujem kako zvuči cd sa pjesmicama za drugi ili treći razred osnovne škole. Pokušaj da djeca nauče razliku između tradicionalnih pjesama sa ovih podneblja i pokušaj da se nauči raspoznavati kako sonate tako i nabrajalice sa pilićima – nikako nije za njihov uzrast... Pa ako sve ovo obrade do 9-te godine života, šta će raditi kasnije? Ponavljati nakon 5 godina opet ono iz prvog razreda?! U ovom sistemu sad djeca nemaju ponavljanje kakvo smo mi imali. Nemaju vježbanje. Mi (ovo „mi“ je predratna osnovna škola...) smo imali strog sistem, koji je uključivao nova lekcija –ponavljanje – kontrolni - usmeni. U ovom sistemu je sve puno labilnije, djeca imaju puno svog izbora. Ako hoće nešto pročitati može - ako neće ne moraju, ako hoće pisati na tabli super, ako neće – ne moraju. Stalno se priča o nekakvoj kreativnosti, kao da djeca sad više „ne bubaju“ napamet, već da koriste logiku, snalažljivost, kreativnost... Međutim, meni se čini da se djeca u ovom uzrastu naučiše samo nekulturi... Ustaju i u wc odlaze kad hoće, ne pitaju za dozvolu, šetaju po razredu kako ko želi, naime, ne smiju se sputavati u tome... Ako neko sa strane uđe na čas, nema nikakvog pozdrava, ma ova djeca zapravo ni ne pogledaju prema vratima. Prva dva razreda sam mislila da je to samo u mom razredu, u mojoj školi problem... Ali situacija je nažalost svugdje ista... U vrtiću su više radili pojedinačno sa djecom, nego što se radi u školi... Učiteljica u vrtiću je znala za šta mi je dijete talentovano, čemu je sklono, kakav mu je karakter, šta je sposoban uraditi a šta nije. Znala me savjetovati „upišite ga na to i to, baš mu ide od ruke...“ U školi toga nema. Ne kažem da se ne primijeti, ali je apsurdno – s jedne strane je sistem postavljen tako da se ne odgajamo u „širokom spektru“ već specijalizovano, a s druge strane su kroz osnovno školstvo uskraćeni od savjeta i „uskog spektra“...  Učenje stranog jezika je takvo da  - čisto sumnjam da će ikad nešto naučiti... Mi smo učili bez puno nekog slušanja audio - video kaseta, pa smo dobro raspoznavali šta ko kaže. Ali smo učili gramatiku, pravopis, znali razliku kad kaže „bi“, da li je to „be“, „bee“, ili „bin“ da li je to „bin“ ili „bean“. Ova djeca sad uče samo po sluhu, nemaju riječnike stranih riječi (mislim na one male tekice što smo mi imali i pisali), ne uče značenje riječi pojedinačno već samo po sluhu cijele riječenice. Kada čujem kako izgovaraju (ova djeca do nekog 5-6 razreda) rečenice na engleskom prosto mi bude muka, hem ne znaju izgovoriti pravilno, hem značenje znaju okvirno a ne pravilno (pod pravilno mislim da znaju značenje pojedinačno riječi u rečenici...) A nastavnice recimo kažu da su ta djeca super.. Hm. Ja znam da je moj sistem bio dobar, jer sam do upisa na fakultet tečno govorila tri strana jezika. A da li će ovaj biti bolji ili bar dobar kao naš sistem, vrijeme će pokazati...   

 Nego, htjedoh reći nešto na ovu temu... Možda me ovo moje školstvo šta pogrešno nauči, ali ja sam mislila da naučna otkrića moraju biti waaaauuuuu, da se danima spominju, priča o njima, da se uvode u lekcije, piše o njima na panoima, itd... U ovom vremenu, tačnije, prije par dana, možete samo zamisliti, naučnici otkrili da leopardu služe pjege za kamufliranje (http://www.sarajevo-x.com/scitech/nauka/clanak/101020028 ). Pa stvarno? Ako su ovi naučnici proizašli iz ovog novijeg sistema školovanja, sve mi je jasno....

01.10.2010.

Lapsus...

U jeku ove predizborne kampanje, meni u glavi jedan događaj od prije nekih 4-5 godina... Izađe uvaženi i cijenjeni govornik pred veliki skup još više uvaženih i cijenjenih glavešina, i reče:

„POZDRAVIO BIH PRILIKU DA ISKORISTIM SVE PRISUTNE!“

29.09.2010.

Knjige...I promocije istih...

Ne znam kako, ali zapadnu me s vremena na vrijeme nekakve promocije nečega... Nije da sam neka eminentna ličnost sa naše kulturološke scene, daleko od tog... Ali eto.. Obiđem, kupim knjige, pročitam knjige i odložim na policu... Mnogih se sadržaja ne sjećam već ni sljedećeg mjeseca. A mnoge ostanu zauvijek... Počev od Ježeve kućice iz prvog osnovne, pa nadalje... U zadnje vrijeme, valjda kako se i više čita, a i stari, teško me šta oduševi. Sve je nekako – prosječno dobro ili prosječno loše... Ali moram, baš moram izdvojiti dvije knjige, i dvije promocije istih...
Te dvije promocije knjiga su ostavile ne dubok, nego žestok trag na meni...
 
Nakon već dugo godina od kraja rata, nakon što su počeli blijediti njegovi tragovi, njegove rane su osjećali još samo oni najpovrijeđeniji, ja sam se pitala, veoma mazohistički, zašto ljudi zaboravljaju... Pa dobro, ja bijah dijete, nisam dala krv za kamen zemlje svoje, ali oni koji jesu, oni koji su jurišali srcem i pjevali one patriotske „ponesi zastavu“ i plakali dok pjevaju iz sveg glasa, šta je s njima? Je li bilo sve laž? Jesu li se svi borili za ovu zemlju jer su morali, jer nisu imali šta drugo? Gdje su nestali oni koji su ostali iako su imali gdje otići? Nekako nas je u ratu u opkoljenom Sarajevu bilo puno... Vremenom, nikog više nema, a ja se pitam „šta sam Bože ja doživjela?“ Jesam li sanjala ranjenog oca koji odmah sutra hoće da ide ponovo pod metak? Jesam li sanjala onu ludost opstanka? Uživanje u ratnom eurokremu i šniclama od riže? Onda odem na promociju njegove knjige. On je preselio na Ahiret nedavno, ali za mene – on je život dao za domovinu... Promociju su organizovali njegovi prijatelji nakon njegove smrti... Na putu u nepoznato, Saudinova knjiga, koju smo većinom pročitali svi već na blogu.. Ja, kao i uvijek, počela sam cmizdriti čim sam vidjela njegovu suprugu. Ali kad sam vidjela muškarce - počev onog do mene, pa do Izudina Bajrovića koji je čitao odlomak iz Saudinove knjige koji jecaju... To je već bilo cmizdrenje na kvadrat. Ali bez obzira na to što sam ja emotivac kome suze nisu strane, ova promocija me podsjetila da nisam sanjala. Podsjetila me da nisam luda jer podučavam djecu istoriji doživljene Bosne... Podsjetila me da nisam kreten jer još čuvam gelere. Podsjetila me da je ipak vrijedna ona torba koja je prošla sa mnom kroz tunel i koju moradoh u suzama tek nedavno baciti... Podsjetio me Saudin da nisam bila jedina. Da je Sarajevo živjelo i da nas ipak ima puno. (Eh da je ove naše političare samo tren ubaciti na Saudinovu promociju, samo da vidim koji bi suzu pustio...) Podsjetio me Saudin na sve ono što me je izgradilo... Jer, rekoh, bijah dijete a odrastoh u ratu...  
Ovu knjigu (a ona je drugi dio Dnevnika bosanskog vojnika) zaista treba pročitati svako ko je bio u Sarajevu u ratu, a i onaj ko nije a interesuje ga kakav je bio život u Sarajevu 92-95... Treba je imati svako u svojoj porodičnoj bibliotici kome je stalo da se ne zaboravi...
 
Vrijeme polako prolazi... Kažu, jedno od imena Dunjaluka je Vrijeme... Pa tako i meni, Dunjaluk prolazi... Insan doživljava svašta, prolazi kroz svašta, radi i gradi se... Lutajući po blogovima naletih na stranicu koja mi se učinila tako poznata... Poznata, jer, kao da su moje misli pretočene. Samo ja ih ne znam tako pretočiti. Jer, ja ne volim poeziju. Jednostavno nemam smisla. Volje. Moj otac  je nekad u svojim studentskim danima objavio jednu pjesmu. Ni dan danas je ne razumijem. Nekakva romantika, nekakav sevdah, nešta o ljubavi piše. I pored najbolje volje meni to nikako nije leglo... Poslije njega i te njegove pjesme, nisam nijednu ni pokušala pročitati. Samo okrenem glavu na drugu stranu. Sve do susreta sa Ammarom, i njenim blogom Skovana od vremena. To je druga knjiga u BiH nastala na osnovu bloga, i druga promocija koja me je rasplakala. Ma šta rasplakala?! Odavno ne sretoh više žena na jednom mjestu koje su ujedinjene u tim njenim pjesmama... Pa dobro sad, žene ko žene, naravno da su suze doprinijele cjelokupnoj atmosferi, ali kad se suze i duboke emocije stave malo na stranu – pjesme su takve da su razumljive i nekom poput mene... A opet, biće vjerovatno teške onome u kome je srce bez majčinstva, vjere, ljubavi... Bez bolesti, bez problema, bez kušnji... (A teško da ima takvih u ovom vaktu.. što u vlastitom tijelu, što u tijelu nekog bliskog... ). Skovana od vremena... Čak i sami naziv knjige čini da kažem: Da, baš sam skovana od vremena... U potpunosti... Kad je promocija nečega što je „svačije“ – jer stihove su svi već pročitali na blogu – svi u publici su znali o čemu se radi, znali su šta se promovira – i s te strane je to bila veoma drugačija promocija od inače običnih promocija koje nisu plod blogera. Publika koja je bila tu, nije došla samo zbog nje, Ammare, nije došla samo zbog jedne pjesme ili jednog stiha koji je zapamtila. Publika je došla zbog onoga što je Ammara uspjela u svojim pjesmama – ujediniti nas u ljubavi u ime Allaha dz.s.  Šta da kažem... Natjerala me da zaboravim na par dana na sve svoje i tuđe negativne osobine i da samo vrline lebde iz ljudi... Svakom pjesmom izvuče nešto pozitivno... 
Ovu knjigu, treba pročitati svako ko je ikad poželio da se osami sam sa sobom i rezimira učinjeno u životu... Treba je imati svako ko pomisli da mu je teško, da nema nikoga s kim bi porazgovarao...
 
Da se Allah Uzvišeni smiluje Saudinu, podari mu sve Džennetske ljepote koje ne možemo ni zamisliti, nagradu šehida i nagradu trajne sadake za dnevnik koji nam je ostavio... Da se Allah Uzvišeni smiluje Ammari, nju i njenu porodicu obraduje na Sudnjem danu i kaže joj : „A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje i uđi u Džennet moj!“
 
Ostalima – ugodno čitanje!
12.07.2010.

Kad odete na Tepu...

.... vidjećete dosta toga, ali provjereno znam da Bosanci često ostanu zblanuti  ... Znate li šta je:

Krtola

Biža

Kavada

Saransak

Fasliđan

Karpuza

Pipun

Majdonos

Mohuna

???

Hercegovci pssssstttt...

29.06.2010.

U finalu svjetskog prvenstva minuta šutnje za Srebrenicu!

24.06.2010.

Stand up! And remember...

11.07.1995. Srebrenica

11.07.2010. South Africa

http://www.sos1995.com/

 

19.06.2010.

Prilog prethodnom postu

15.06.2010.

Nešto na temu – porodilište Koševo

Hmmm odakle da krenem!?

 

Rekoh o porodima ću pisati, pa ispisah jedno deset stranica, pa razdvojih na dva poroda, pa umjesto na blog, fino spasih na stik. Ne znam kako da napišem sve što može nekom koristiti i što mi leži na duši, a da ne ugnjavim narod?!  A kako da skratim i opišem u kratkim crtama onaj naš užas od porodilišta?!  Sad mi prijateljica treba na porod, i ja ne znam šta da joj kažem osim – ja nikad više neću svojom voljom kročiti u porodilište Koševo.

Ukratko – super je dok niste nikom na teretu. Ako vam je prvi put, i imate lagan porod, i još ste pri tom saburli – ostaćete zauvijek ubijeđeni kako je Koševo super. Ukoliko imate najmanji problem, i dođete sa tim najmanjim problemom na Koševo – počećete otkrivati grozote ovog našeg porodilišta.

 

Porod broj 1: Ja sam bila super neustrašivi junak koji ne zna šta ga čeka, hrabra, puna samopouzdanja, nesvjesna bilo kakvih ne/higijenskih uslova na porodilištu nam, ili nekih problema sa ljekarima, sestrama, kesama, kovertama i sl... Imala sam normalnu trudnoću, i normalan porod. I pri svemu tome, držala stisnute zube... I naredne tri godine bila ubijeđena kako je na Koševu super – jer

-          od kupatila nisam ništa ni vidjela (ostala sam toliko kratko da sam kupatilo koristila kući),

-          od babica i sestrica nisam ništa ni vidjela (porodila se naveče, zaspala, pomilovala bebu par puta i pokušala podojiti, ali beba je spavala a ja još uvijek nisam skontala da je to od žutice)

-          od doktora nisam ništa ni vidjela ni doživjela (jer mi nijedan haman nije trebao, osim onoga koji je došao u toku zadnjih deset minuta poroda, i bio tu dok je zašivao rane od epiziotomije)

-          od svega ostalog – ništa nisam vidjela, jer je do pola noći muž bio sa mnom u boksu, (pustili ga jer se potrefilo da nije bilo puno porodilja taj dan..) pa je on vodio računa o svemu...

-          a pošto sam bila mirna i tiha (tj. ništa mi nije trebalo od njih jer je muž bio tu!!!), promijenjen mi je čaršaf, okupana beba, nisu od mene uzimane vlažne maramice i pelene za drugu djecu itd...

 

Porod broj 2: Bio je čisti užas. Greške/propusti ljekara i sestara su se nizale iz jedne u drugu do te mjere da su u meni ostavile takvu traumu koju i dan danas ne mogu da zaboravim niti da im oprostim. Sve što sam očekivala od ljekara i sestara - humanost zapravo – nisam dobila. Šta više....

-          većina ljekara ne vjeruju (i uopšte ne uzimaju u obzir) u pacijentičinu vlastitu procjenu termina začeća, već zaključuju na osnovu veličine bebe. Tako da ako je beba nešto sitnija – često se desi da žena dugo prenese preko termina poroda, što dovodi do poznatih problema. Ako je beba krupnija – kao što je kod mene bio slučaj – tjeraju na provociranje poroda ili prijevremeni carski rez. Kažem tjeraju, i gledam u ovo „tjeraju“, jer bih sad rekla da me niko ne može natjerati da uradim nešto što ne želim... Ali ovo je bilo takvo tjeranje, u kojem su me danima (zadnjih 10 dana njihove računice koje sam prešišala preko termina poroda) punili sa onim: „...može dovesti do oštećenja mozga...cerebralna paraliza...ti ćeš biti kriva...potpisati na vlastitu odgovornost  da ne želiš da se porodiš (?!)... “ Za razliku od prvog poroda, ovaj dočekah totalno istraumirana, isprepadana, daleko od ikakvog samopouzdanja, izmrcvarena maksimalno jer je ova trudnoća, takođe za razliku od prve bila puna komplikacija.

-          Par dana prije poroda, dolazimo muž i ja na jednu od kontrola, i sestra izlazi po mene i kaže : „Gdje ti je kesa?“ A ja ko zadnja tuka kažem : „Nisam ja još donijela stvari, nisam došla na porod, samo pregled.“ A onda nakon minut skontam sve poglede ostalih pacijentica, sestre i svih uostalom koji se tu nađoše... Nije ona mene pitala za TU kesu. Već ONU kesu, sa bombonjerom ili ne znam već šta bi trebalo da bude u toj kesi?!

-          Nije se više znalo koji mi ljekar vodi trudnoću – jer sam bila na Koševu non-stop – pa me pregledao kako je ko dolazio na dežuru. A među ljekarima je izražena ta nekakva sujeta, tako da sam čula jedno 6 različitih dijagnoza koje bi počinjale sa onim „ma ko ti je to rekao - nije tako nego ovako“!!!

-          Naravno, dobila sam „inducirani porod“. Ne zove se džaba to „Provociranje“

-          Bila sam u  bolnici na čekanju poroda. Imala sam bolove svake minute, koji su trajali po 45 sekundi. Nakon dva dana, kada je naišla moja doktorica sa početka trudnoće, uhvatila se za glavu i rekla „Ovo je sad hitan carski. “ Hm. Nakon dva dana bila sam toliko iscrpljena da ne bih mogla podnijeti normalan porod, tako kažu. A zapravo su samo čekali da ja donesem pare, i dam „nekome“ ko bi uključio infuziju i porodio me začas. Da crnjak bude veći, muž je sa parama stajao ispred vrata, ne znajući kome da bilo šta ponudi od para, jer je bilo isuviše ljekara koji su me pregledali. Kome od njih?!

Pripreme za carski:

o       Klistiranje izgleda ovako: postoji mala sobica sa jednim ginekološkim krevetom, malim lavaboom i česmom na koju je nataknut onaj narandžasti šlauf, obični, najobičniji (za bašte, što bi rekla moja nana). Uradi se klistir jednoj ženi, malo sapere onaj šlauf, pa drugoj ženi... „E meni vala nećete tako, kakva je to higijena!“ „Šta ti pričaš, je li tvoja g... nešto drugačija od ostalih?“

o       U istoj sobici prije carskog obavezno depiliranje stomaka, bilo da ima dlakica po trbuhu, bilo da nema. Ženu prije depiliraju za prirodni porod, saperu pod česmom brijač, pa onda sljedeću... Jedan žilet jedan dan. Pa koja je prva ujutro, ima sreće... Ovako je bilo prije 4 godine, kad još nije bilo recesije. Kažu, i danas je tako. Sretna je ona koja ovo ne primjeti u onom behutu...

o       Onda pod bolovima odvedu u sobu gdje se porodilja presvlači... Kaže sestra – skini se i obuci ovaj mantil. Dadne mi mantil koji očigledno nije predviđen za porodilje, jer kad se zakopča, stomak viri kroz njega...

o       Pitam doktora u posljednjem trzaju prije anestezije „Oprostite, hoćete li mi raditi horizontalni rez?“ Doktor: „j....  te horizontalni rez!“

(Da sad izuzmem priču o osjećanjima i kako mi je bilo nakon prvog normalnog poroda prihvatiti carski, kako mi je bilo doživjeti ovakvu nehigijenu, nekulturu, netoleranciju, nehumanost... Suze su ko klikeri šutke silazili na lice... Zaspah i odoh pod nož doktoru koji me uspava psovkama... Pardon, čula sam i neku sestru koja me je tješila i govorila da će biti sve u redu...)

U intenzivnoj:

o       Poslije poroda – čujem ko u bunilu da govore nekom (mom mužu): iskrvarila je puno, treba transfuziju. I ja čekam i čekam, i muž čeka i čeka, ne kontamo da se od nas nešto traži. Kad šipak, traži se, kažu nema krvi za transfuziju. Muž nazove svekrvu, svekrva rođaka, rođak ženu, žena onu med.sestru što stoji kraj mog kreveta – i u roku od sekunde dobijem transfuziju.

o       Pitam gdje mi je beba, je li sve u redu (nakon što su me mjesec dana traumirali sa onim „ako bebi šta bude ti ćeš biti kriva...“), kažu „gdje će biti“ a meni samo suze na oči... I muž mi na pameti, kontam, valjda je on negdje ispred i zna gdje je i kako je dijete, ovo je već horor na kvadrat...

o       S obzirom da je poslije carskog i da to vjerovatno tako treba (nek kažu one koje su se porađale negdje drugo), 4 žene leže u sobi intenzivne njege, gole golcate pokrivene čaršafom, prljave od joda, krvi, uopšte ne pobrisane nakon operacije. Jedna je ćušnula kesu sestri, pa ju je ova pobrisala vlažnim maramicama po stomaku. Jedna je samo plakala, pa su je non stop psovali. Ja sam zvala muža, muž opet svekrvu, svekrva rođaka, pa su pustili mog muža da uđe u intenzivnu i obriše mi stomak (u jednu ruku infuzija zabodena, u jednu transfuzija, sve da imam snage – fizički je neizvodivo sama se obrisati)

o       Za sprečavanje krvarenja stavili su ispod nekakav najlon, i tri uloška – kada bi ko zamolio da se promijeni bilo je „p... ti mat... za šta ti ja služim, da ja mijenjam uloške?! Ustani i mijenjaj sama...“ Prije nego što je došlo do mene da mi se izredaju sa psovkama, zvala sam svog dragog muža, on svekrvu, ona... i onda je muž došao i eto...

o       Sutradan su rekli da mi muž donese čaja. Muž donio termosku. Ja zamolila da mi naspu u čašu. Kaže sestra: E šta ti je ovako donio, šta on misli da ja ovdje nemam drugog posla?! Nek ti fino donese onu flašicu na pipu, pa stavi na jastuk i natakni se kad hoćeš da piješ (op.a. ruke još uvijek vezane za onaj stalak sa infuzijom).

Susret s bebom i dojenje:

o       Bebu su mi donijeli na jedan sekund prvi dan, dok sam još bila u fazi buđenja iz anestezije. Koga je briga što se nisam još razbudila, vrijeme donošenja beba prvi i jedini put je tad i tad i nema više....

o       Ukoliko se želi istrajati na dojenju, potrebno je silaziti sa drugog na prvi sprat i dojiti bebu svako tri sata, ili na prizemlje ukoliko je beba na neonatologiji iz bilo kojeg razloga. Nema lifta. Ako se niste oporavili nakon carskog odmah prvi dan, vući ćete za sobom i kateter i stalak sa infuzijom. Niko vam neće donijeti bebu da je podojite dok ste u intenzivnoj, jer to nije njihov posao.

o       Nema broja paketa pelena i vlažnih maramica koje je muž donio u toku 5 dana. Kažu uvijek „potrošili za bebu“. Jumbo paket za jedan dan? Hm.

 

Možda je moj problem što sam primjećivala, i obraćala pažnju na sve te stvari!? Možda sam trebala biti kao na prvom porodu, da ništa ne gledam?! Možda, ali nisam bila, ovaj put sam jednostavno sve primjećivala...

P.S. Inače ne psujem, niti prenosim tuđe psovke, zato sorry na nekim dijelovima ovog teksta, ali ovo su bile takve situacije koje ne bi bile realno opisane da vam ne dočaram doslovce...

24.12.2009.

Blog “Bore oko očiju” (Na putu u nepoznato) nastavlja sa radom

04.12.2009.

Hitno!

URGENTNO SELO: POTREBNA KRV AB RH NEGATIVNA U ZAVODU ZA TRANSFUZIOLOGIJU U SARAJEVU

Molimo sve one koji imaju krvnu grupu AB RH (-) da se jave u Zavod za transfuziologiju u Sarajevu s obzirom da im je hitno potrebna spomenuta krvna grupa.

Također molimo kolege bloggere da ovu informaciju postave na svojim blogovima.

Stariji postovi

Aginicin halvat
<< 11/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930